Nesvakidašnje siječanjsko vrijeme jednostavno me je natjeralo pronaći vremena za dvije neplanirane vožnje i 300-tinjak novih kilometara.
Danas je na redu bio Samobor, a Rodnija nije trebalo puno nagovarati, dojurio je brzinom vjetra, tj. bolje rečeno još zagrijan od Ivičine nove vožnje i pobjede, dojurio je brzinom snježnog kralja.....
Ja sam ga narvno već čekao na škrtom zimskom suncu pred kućom izlažući Suzu pogledima sirotih vozača automobila....
Odabrali smo najkraći put do Samobora, a to je, zna se: starom cestom kako slijedi:
Zagrebačka avenija, Škorpikova, Stara Samoborska (biiip, biiiip pred Pit stopom, u nižu i po gasu), Zaprešički most i pravac Bestovje.
Naravno, skrećemo u Orešje, pa kroz Strmec prema Farkaševcu Samoborskom i Hrastini Samoborskoj....... He, he, kako to divno zvuči, a u biti voziš drito u Samobor!!!
Iako sam pomislio da ćemo se pojaviti zadnji na starom Samoborskom trgu, cijelo vrijeme rituala ispijanja kavice pristizali su motoristi. Pojedinačno i u grupama, ali svi sa očiglednim zadovoljstvom i osmjesima.
Kak smo i Rodni i ja na dijeti, kremšnite preskačemo, a mogli bi ih i pojesti samo nastoječki...
Zato biramo kafić prepun motorista:
O njihovom raspoloženju uz popodnevnu kavicu ne treba trošiti riječi:
Sat je proletio u trenu. Uz zanimljiva proklizavanja zadnjeg kraja Bandita (ipak sam trebao maznuti koju kremšnitu), pravac doma.
Kad će slijedeći sunčani i topli vikend u siječnju????