by Pročitah danas na www.danas.hr u Kolumni Vladin ured (piše: Vlado Bulić)
Tko je izvlačio lovu iz Podravke?
Tko je dogovarao bojenje tunela po tarifama akademskih slikara?
Tko je iz Đakovštine popalio 26 tisuća tona žita?
Naše tajne službe imaju odgovor – prepaid korisnici mobilnih telefona, naravno.
Stoga je služba zvana Operativno-tehnički centar za nadzor telekomunikacija od hrvatskih mobilnih operatera zatražila obaveznu registraciju svakog kupljenoga prepaid broja imenom i prezimenom, odnosno nekim od osobnih identifikacijskih brojeva (JMBG/OIB).
I to po hitnom postupku, a kako bi se što kvalitetnije borili protiv kriminala i korupcije, jer osobe koje se ovim nečasnim radnjama bave uglavnom koriste anonimne, neregistrirane prepaid brojeve kako bi izbjegle nadzor, odnosno prisluškivanje.
Zamislimo scenarij. Godina je dvije tisuće i jedanaesta, sporni zakon je izglasan i anonimni prepaid korisnici nestali su s lica zemlje. Upravo je završila žetva, seljaci su uskladištili žito i stanoviti Mirko i Slavko planiraju popaliti kakvih dvadesetak tisuća tona.
- Koji nam je prvi korak? - pita ozbiljno Slavko.
- Za početak, moramo obojica nabaviti prepaid mobitele. To je ključno.
- Neće to ići - kaže Slavko zabrinuto - znaš da se po novom zakonu moramo registrirati.
- A u vražju mater, šta ćemo sad?!
- Ne znam - govori Slavko i nervozno se češka po glavi - ja bih najradije odustao od svega. Možemo se heba* bez prepaid mobitela.
- Čekaj, polako, nemoj nagliti, kaže Mirko, pitat ću ja sutra maloga, ionako se ne miče od kompjutera, pa ako on ne smisli neko rješenje, onda jebiga, onda odustajemo.
Sutra mali objasni tati da može:
a) komunicirati mailom s bilo kojeg besplatnog servisa;
b) chatati s prijateljem na bilo kojem chat-servisu na planetu;
c) da postoji programčić koji se zove Skype preko kojeg se može besplatno razgovarati danima, a ne koristi mreže naših operatera;
d) da može nabaviti prepaid mobitel iz Srbije, BiH ili Slovenije jer tamo takav zakon nije na snazi.
No, dobro, uzmimo da naš Mirko nema pametnog sinčića i da su se on i Slavko naposljetku odlučili registrirati i tako registrirani odraditi cijelu akciju. Dakle – imamo situaciju iz mokrih snova tajne službe – dva krimosa komuniciraju, a agent Jura ih prisluškuje.
Da bismo što plastičnije dočarali problem s kojim će se sresti agent Jura, vratit ćemo se pet godina u rikverc, u studentski dom na Cvjetnom. Ide dijalog dvojice studenata preko mobitela.
- Jesi downloadao mjuzu?
- Aha, sinoć. Oš doć da ti snimim?
- Kad?
- Moš odma. Samo mi reci koliki ti je USB – 125 ili 256 megabajta, da znam pripremit.
- 125. E... i zadnji put si mi snimio u lošoj kvaliteti. Nije se uopće čuo tekst od šumova.
- Jebiga, zato ti je više stalo na disk.
- Znam, ali radije mi snimi manje, ali u boljoj kvaliteti.
Dva studenta pričaju o muzici. Moš mislit. Radilo se o dogovorenoj shemi koju je znao svatko tko je od našeg junaka kupovao travu. Pravo značenje je bilo sljedeće.
- Jesi nabavio travu?
- Aha, sinoć. Oš kupit?
- Kad?
- Moš odmah. Samo reci koliko ćeš – 100 ili 250 kuna, da ti znam pripremit.
- 100. E... i zadnji put si mi uvalio smeće, nije me uopće puklo
- Jebiga, zato sam ti stavio više.
- Znam, ali radije mi daj manje, ali da puca.
E sad – ako je ovako jednostavnu i praktičnu shemu smislio student koji je nasitno dilao travu, kakvu će shemu smiliti Mirko i Slavko koji planiraju popaliti dvadesetak tisuća tona žita, ostavljam našem agentu Juri da izmašta.
Tko je izvlačio lovu iz Podravke?
Tko je dogovarao bojenje tunela po tarifama akademskih slikara?
Tko je iz Đakovštine popalio 26 tisuća tona žita?
Naše tajne službe imaju odgovor – prepaid korisnici mobilnih telefona, naravno.
Stoga je služba zvana Operativno-tehnički centar za nadzor telekomunikacija od hrvatskih mobilnih operatera zatražila obaveznu registraciju svakog kupljenoga prepaid broja imenom i prezimenom, odnosno nekim od osobnih identifikacijskih brojeva (JMBG/OIB).
I to po hitnom postupku, a kako bi se što kvalitetnije borili protiv kriminala i korupcije, jer osobe koje se ovim nečasnim radnjama bave uglavnom koriste anonimne, neregistrirane prepaid brojeve kako bi izbjegle nadzor, odnosno prisluškivanje.
Zamislimo scenarij. Godina je dvije tisuće i jedanaesta, sporni zakon je izglasan i anonimni prepaid korisnici nestali su s lica zemlje. Upravo je završila žetva, seljaci su uskladištili žito i stanoviti Mirko i Slavko planiraju popaliti kakvih dvadesetak tisuća tona.
- Koji nam je prvi korak? - pita ozbiljno Slavko.
- Za početak, moramo obojica nabaviti prepaid mobitele. To je ključno.
- Neće to ići - kaže Slavko zabrinuto - znaš da se po novom zakonu moramo registrirati.
- A u vražju mater, šta ćemo sad?!
- Ne znam - govori Slavko i nervozno se češka po glavi - ja bih najradije odustao od svega. Možemo se heba* bez prepaid mobitela.
- Čekaj, polako, nemoj nagliti, kaže Mirko, pitat ću ja sutra maloga, ionako se ne miče od kompjutera, pa ako on ne smisli neko rješenje, onda jebiga, onda odustajemo.
Sutra mali objasni tati da može:
a) komunicirati mailom s bilo kojeg besplatnog servisa;
b) chatati s prijateljem na bilo kojem chat-servisu na planetu;
c) da postoji programčić koji se zove Skype preko kojeg se može besplatno razgovarati danima, a ne koristi mreže naših operatera;
d) da može nabaviti prepaid mobitel iz Srbije, BiH ili Slovenije jer tamo takav zakon nije na snazi.
No, dobro, uzmimo da naš Mirko nema pametnog sinčića i da su se on i Slavko naposljetku odlučili registrirati i tako registrirani odraditi cijelu akciju. Dakle – imamo situaciju iz mokrih snova tajne službe – dva krimosa komuniciraju, a agent Jura ih prisluškuje.
Da bismo što plastičnije dočarali problem s kojim će se sresti agent Jura, vratit ćemo se pet godina u rikverc, u studentski dom na Cvjetnom. Ide dijalog dvojice studenata preko mobitela.
- Jesi downloadao mjuzu?
- Aha, sinoć. Oš doć da ti snimim?
- Kad?
- Moš odma. Samo mi reci koliki ti je USB – 125 ili 256 megabajta, da znam pripremit.
- 125. E... i zadnji put si mi snimio u lošoj kvaliteti. Nije se uopće čuo tekst od šumova.
- Jebiga, zato ti je više stalo na disk.
- Znam, ali radije mi snimi manje, ali u boljoj kvaliteti.
Dva studenta pričaju o muzici. Moš mislit. Radilo se o dogovorenoj shemi koju je znao svatko tko je od našeg junaka kupovao travu. Pravo značenje je bilo sljedeće.
- Jesi nabavio travu?
- Aha, sinoć. Oš kupit?
- Kad?
- Moš odmah. Samo reci koliko ćeš – 100 ili 250 kuna, da ti znam pripremit.
- 100. E... i zadnji put si mi uvalio smeće, nije me uopće puklo
- Jebiga, zato sam ti stavio više.
- Znam, ali radije mi daj manje, ali da puca.
E sad – ako je ovako jednostavnu i praktičnu shemu smislio student koji je nasitno dilao travu, kakvu će shemu smiliti Mirko i Slavko koji planiraju popaliti dvadesetak tisuća tona žita, ostavljam našem agentu Juri da izmašta.
