Stvarno smo iskoristili ovaj sunčan dan i uživali u posve slučajno odabranoj ruti: Brezovica - Kupinečki Kraljevec - Pisarovina - Karlovac - Duga resa - Autokam Slap i nazad po staroj (starom cestom, starom cestom) ali sada potpuno obnovljenoj Karlovačkoj.
I kako niš nismo prepuštali slučaju nakon što su Rudijeve baterije dale svoje (to dođe s godinama), na red je došla Nokia.
Pravi pušači već su prvo zaustavljanje napravili nakon 19 km u Kupinečkom Kraljevcu.
Slavica se malo popričala sa Kokom (na slikama gore) i spasila prst budući da Koko nikako nije mogao otkriti kako se kljunom držati za kavez i ujedno zgrabiti ponuđeno.
To je ipak vrlo spretno iskoristio Rudi i zgrabio sladoledić (kako je sam naglasio), a i slike to potvrđuju.
Ali nije škrtario, to se vidi
Konjica je strpljivo čekala u vrtu
A motoristi se usidrili u debeloj hladovini uz Ledo škrinju
skivenu cvijećem.
Po gotovo praznoj cesti samo smo projurili kroz Pisarovinu i ribnjake, te začas došli do Karlovca.
Morao sam malo baciti oko kako se priprema VW club Croatia susret, no tome nije bilo na ŠRC Korana još ni traga.
Ali zato je popravljen dugo devastiran most preko Korane, a par metara dalje i pontonac. Nakon godina bez bilo kakvog prijelaza, evo dva odjednom. Nek se vidi raskoš.
Dugi put (55 km) ostavio je traga na dragoj nam motoristici, ali prekrasna priroda liječi sve....
Vođeni sigurnim strelicama i nježnim glasom iz Garmina prošli smo kroz nekolicinu privatnih dvorišta, malo istraživali slijepe ulice i na kraju provjerenim putem preko Duge Rese produžili do kampa Slap na Mrežnici.
E, kupaće su ovdje stvarno nedostajle, ali isključivo nama. Svi ostali uživali su baš kako i treba. U vodi.
A voda je bila mrak, pa smo skoro ostali bez jednog šišmiša.
Naravno, Mrežnica je ovdje topla (za razliku od one mrzle rijeke pri izvoru), pa od kupanja nije bilo niš. Kad temperatura vode prelazi 8 celzijevaca, šišmiši se tu ne kupaju.
Kako je Slap postao preatraktivno i prebučno mjesto (nije to Juli-Boris terasa pa da možeš naći slobodno mjesto) vratili smo se do Duge Rese i do oaze koju smo već bili ošacali.
Ovaj privatni otočić (na slici lijevo) čekao je samo na nas.
Ipak, provjeriti da li je konjica dobro usidrena, stara je motoristička navika.
A kad smo stupili na otok, kao prvo smo ga skoro prevrnuli. Naravno, zbog Slavice! Pa smo Rudi i ja spasili stvar balansirajući po klimavim daskama i već sluteći kako bi kupanja ipak moglo biti.
I tu smo uživali dobar dio popodneva
Sve dok nisam ugledao sirotu gladnu patku i sjetio se svojih slanaca
Krenulo je s jednom sirotom patkom.....
A uskoro su uslijedile scene iz poznatog filmskog klasika "Ptice".
Uskoro je stiglo i pojačanje, ljuti labuđi mužjak u izvidnici, pa još ružno pače (tj. 4 ružna i jedno malo manje ružno)
Za svaki smo slučaj pripremili titan kacige. Zlu ne trebalo.
Ali nije trebalo, jer između Slavice i Rudije, na slici vidite u pličaku zvijer koja je samo čekala da nas spasi.
Sad znam zašto je pas čovjeku najbolji prijatelj.
I dalje slika nema. Povratak za Zagreb nakon Jaske se pretvorio u zabrinuto zagledavanje tamnih i tmastih oblaka koji su nas čekali tamo negdje oko našeg cilja.
Ali kako sam vam već bio jednom objasnio, ove godine imam savez, pa smo se svi sretni i suhi (BEZ I JEDNE PIVE) vratili doma tik prije oluje.
Kakav dan
by 
