Nakon uobičajene jutarnje kavice oko osjetih zov oktana i bez puno priprema, tj. sendviča, sjedam na motor i pravac Dežela.
Tamo je već završilo nešto mojih ojrića, pa je sad došlo vrijeme da uzmem pokoji i nazad. Na granici, na Harmici, dočekala me je prava gužva, beskrajna kolona vozila kao u ona stara dobra vremena kad smo išli po kavicu i kantu riže i deterđenta Bosancu prema Leibintzu ili prema Trstu.
Vlasnike hrvatskih vozila očigledno nije zavaralo ovo toplo i sunčano vrijeme pa su pohrlili prekograničnim vulkanizerima po zimske gume. U ovo recesijsko vrijeme, 50% uštede nije za odbaciti, a nama običnim smrtnicima ostat će vječna tajna kako se u tih nekoliko kilometara cijena guma uspije udvostručiti.
Pred Furlanom kao na špici, prava domaća atmosfera. I tablice, i spika. Znao sam ja da ćemo kad tad pregaziti susjede.....
Obzirom na gužvu i procijenjeno vrijeme čekanja, izgleda da meni nova guma i nije baš najvažnija stvar u životu.
Obogaćen ojrićima, nazad u Hrvašku. Kod Kratke ulice zapuhnuo me miris svježeg kruha i mam me zaustavio na predah uz burek i slance. Fučkaš sendviće, znao sam ja da ću izdržati i bez njih.
U Zaprešiću u GT-u, uz velki makijato i poduži razgovor s našim Rudijem dočekao sam MG-a, pa su svi uvjeti za zajedničko putovanje bili ispunjeni. Rudiju umjesto želja za brzo ozdravljenje prilažem ove slike koje će mu pomoći da izdrži sve bolove i što prije se vrati na svog ljubimca. Rudi požuri!
Na Tifonu u Zaboku, na kojem se opet počela točiti dobra 98-ica, dotankali smo do vrha i nastavili u žustrom tempu prema Pregradi.
Čik pauza.
Vrijeme je mamilo na nove kilometre. Dolinom Sutle, pravac Trakoščan.
Sok i pogled na dvorac, pa na motore i za Ivanec.
Onda je vodstvo preuzeo Garmin, pa smo slijedeći njegove nepogršive upute za najkraći put prema staroj varaždinskoj cesti prošli kroz razna opće poznata mjesta kao što su: Cerje Tužno, Tužno, Črešnjevo, Beretinec, Sveti Ilija, Turčin. Sva sreća da je doba radova u polju, pa je cesta uglavnom bila prošarana zemljom i šljunkom. što je vožnji dalo posebnu draž. Uz sve ostale prirodne ljepote kao što su bregi i vijugava cesta kaj se proteže preko njih. Jedino me oduševio Remetinec, selo prepuno novih kuća i kučerina, tek toliko da podsjeti kako ekipa zatočena u "pravom" Remetincu i nije baš najbogatija.
Na Brezničkom Humu morali smo proslaviti našu brdsko-brzinsku umješnost.
Sunce je polako nestajalo sa horizonta. Vrijeme je za povratak doma.
Kako lijepo proveden dan!