I bez prevelikog pripremanja, oboružan samo termosicom prepunom mješavine cole i vode (i naravno za svaki slučaj sa par sendivča), u prekrasno nedjeljno jutro krenu ravno prema Uni.
Do Petrinje sam bio u trenu. I sjetio se svojih studentskih 15 dana "vojske". Što nije bilo lako, jer bilo je daaavno.
A Petrinja prepuna različitosti, od dijelova u kojima kao da rat još traje do obnovljenih dijelova u kojima se čini kao da ga nikad nije ni bilo.
Do Kostajnice još uvijek vodi ista zanimljiva i nimalo bezopasna cesta.
Pizeriju izndad Une u Kostajnici iskoristio sam samo za nezaobilazni veliki makijato i duhovnu obnovu.
Utvrda Zrinskih jednako odolijeva vremenu kako je svojedobno odolijevali i Turcima. Ali, i to je bilo davno. Uvijek se pojave neki novi osvajači.
Na granici stara priča, treba Garmina dobro sakriti inače se na pričama o tehničkim karakteristikama potroši 15 minuta. Pogotovo kad pokažeš prometnu od motora koji je doma u garaži, pa to zainteresira carinike s obje strane granice.
Kako je neko već napisao na Adventures forumu, prvo što te dočeka u komšiluku su rakete. I tu se ne štedi.
No odmorište Breza osim prekrasne prirode nije nudilo ništa.
Yamaha je obilje kukaca privlačila neodoljivom snagom ali ih je i opako uništavala. Nažalost, i moje ruke i noge koje sam hrabro izložio prirodi. Pogotovo suncu.
Kako su prethodnici već otkrili najljepša mjesta, nije trebalo previše istraživati. Dovoljno je bilo samo gledati prema rijeci.
Dvor na Uni oboružan sa tri đamije gotovo jedna uz drugu, dočekao me je u vrijeme molitve. Sa sva tri minareta, naravno.
A važnju sam jednostavno morao stalno prekidati. Toliko je bilo lijepih mjesta koja je trebalo ovjekovječiti.
A dobro je vidjeti i kako rame i ruka izgledaju prije cjelodnevnog izlaganju suncu. Usput, ima li tko jogurta pri ruci, dolazim odmah.